Civilni sektor u Hrvatskoj formalno ima važnu ulogu: čuvanje kulturne baštine, rad s ranjivim skupinama, edukaciju, digitalnu pismenost, psihosocijalnu podršku, humanitarne aktivnosti i razvoj demokratske kulture. U praksi, međutim, sve je više znakova da se civilni sektor pretvara u protokolarni ukras, a ne u stvarnog partnera društvenog razvoja.
Ovaj osvrt analizira nekoliko obrazaca koji se ponavljaju na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini, a koji izravno onemogućuju provedbu odobrenih projekata.
1. Kašnjenje odluka i ugovora koje onemogućuje provedbu projekata
Natječaji se objavljuju početkom godine, ali odluke se donose:
- nakon 5–7 mjeseci,
- ugovori se potpisuju tek u rujnu ili listopadu,
- rok provedbe ostaje 31.12., bez obzira na kašnjenja.
Projekt koji je zamišljen kao godišnji postaje projekt od 2–3 mjeseca. To je suprotno svrsi javnog natječaja i onemogućuje provedbu ključnih aktivnosti.
2. Rebalansi koji mijenjaju sadržaj odobrenih projekata
Zbog kašnjenja odluka, udruge su prisiljene raditi rebalanse koji:
- potpuno mijenjaju sadržaj projekta,
- uklanjaju edukativne, kulturne i javne aktivnosti,
- smanjuju obuhvat i kvalitetu programa,
- pretvaraju odobreni projekt u nešto što više nije ni sjena prijavljenog programa.
U praksi se ne sufinanciraju projekti — sufinancira se “preživljavanje”.
3. Retroaktivno tumačenje aktivnosti i odbijanje troškova koji su u prijavi
Sve češće se događa sljedeće:
- trošak je jasno naveden u prijavi,
- aktivnost je provedena,
- trošak je nastao u roku koji je donator propisao,
- donator ga odbija uz obrazloženje koje nije dio natječaja,
- na očitovanja udruge odgovara se samo: “nije prihvaćeno”.
To je suprotno načelima transparentnosti, predvidivosti i jednakosti postupanja.
4. Nedostatak komunikacije i neinformiranje o statusu prijava
Udruge mjesecima čekaju:
- odluke,
- odbijenice,
- obrazloženja,
- informacije o statusu prijava.
Bez tih informacija nije moguće planirati aktivnosti, rezervirati termine, dogovarati partnere, organizirati prijevoz, pripremati javne događaje ili održavati digitalne platforme.
5. Posljedice: civilni sektor postaje protokolarni ukras
Zbog navedenih obrazaca:
- projekti se ne mogu provesti,
- aktivnosti se svode na minimum,
- udruge se iscrpljuju administracijom,
- javni interes ostaje neostvaren,
- civilni sektor postaje dekor, a ne partner.
Umjesto da bude motor društvenog razvoja, civilni sektor postaje protokolarni ukras — prisutan na svečanostima, ali odsutan u stvarnom radu.
Zaključak
Ovaj osvrt nije kritika pojedinačnih institucija, nego analiza prakse koja se ponavlja na svim razinama. Civilni sektor može biti snažan, kreativan i društveno koristan — ali samo ako se financira na način koji omogućuje provedbu projekata, a ne na način koji ih onemogućuje.
Vrijeme je da se o tome počne govoriti otvoreno, profesionalno i bez straha.