Aktivizam u braniteljskim udrugama nije funkcija, nije pečat, nije zapisnik. Aktivizam je stav. A stav se ne može glumiti. Može se samo živjeti — ili ne živjeti.
Mi, branitelji, znamo što znači odgovornost. Znamo što znači stati ispred drugih, preuzeti teret, biti prvi kad je najteže. I zato je toliko bolno gledati kako u mnogim udrugama danas imamo tijela, ali nemamo aktiviste. Imamo funkcije, ali nemamo inicijativu. Imamo ovlasti, ali nemamo prisutnost.
1. Aktivizam nije radno vrijeme
U civilnom sektoru postoji jedna opasna pojava: mentalitet radnog vremena. „Dostupan sam od tad do tad. Van toga me nema.“ Kao da smo u uredu, a ne u udruzi koja postoji zbog ljudi, zajednice i vrijednosti koje smo branili.
Aktivizam nije posao od 7 do 15. Aktivizam je karakter. To je onaj unutarnji impuls koji kaže: „Ako nešto treba napraviti — napravit ćemo.“
Kad taj impuls nestane, ostaje samo forma. A forma bez sadržaja je prazna školjka.
2. Aktovka mentalitet: dolazim – sjedim – odlazim
Svi smo to vidjeli. Sastanak tijela udruge. Ljudi dolaze s aktovkom i odlaze s aktovkom. Aktovka prazna — i u dolasku i u odlasku.
Nitko ne donosi prijedlog. Nitko ne donosi plan. Nitko ne donosi inicijativu.
Čeka se da netko drugi kaže što treba. Čeka se da netko drugi organizira. Čeka se da netko drugi misli.
A udruga ne može živjeti od čekanja. Udruga živi od ljudi koji nose, guraju, predlažu, rade.
3. Pasivna funkcija = aktivna šteta
Najveći problem nije kad netko pogriješi. Najveći problem je kad netko ne radi ništa.
Jer pasivnost nije neutralna. Pasivnost je kočnica. Pasivnost je blokada. Pasivnost je najtiši oblik opstrukcije.
Kad ovlaštena osoba ne radi svoj dio, ne pati samo ona. Pati cijela udruga. Pati svaki projekt. Pati svaki član koji se nadao da će se nešto pokrenuti.
4. „A gdje smo tu mi?“ – ogledalo svakom od nas
Ovo je trenutak u kojem se svaki od nas treba pogledati u ogledalo i pitati:
- Jesam li ja samo ime na popisu?
- Jesam li funkcija ili doprinos?
- Jesam li dio rješenja ili dio problema?
- Bi li udruga primijetila da me nema mjesec dana?
- Ili bi sve ostalo isto?
Ovo nisu pitanja za prozivanje. Ovo su pitanja za buđenje.
Jer ako se mi ne upitamo — nitko drugi neće.
5. Aktivizam u praksi: ljudi koji nose, a ne čekaju
Pravi aktivisti nisu glasni. Oni su prisutni.
To su oni koji:
- dolaze s prijedlogom, ne s pitanjem „što treba“
- preuzimaju zadatak bez da im se tri puta ponovi
- ne bježe od odgovornosti
- ne čekaju „bolje uvjete“
- ne skrivaju se iza funkcije
- ne glume da su zauzeti — nego jesu zauzeti, jer rade
To su ljudi koji nose udrugu. I zato ih se uvijek vidi.
6. Kako preokrenuti pasivnost u aktivnost
Promjena počinje jednostavno:
- Jasno definirati odgovornosti – tko preuzme, taj izvršava.
- Uvesti minimalne standarde rada – prisutnost, priprema, inicijativa.
- Edukacija – jer neznanje rađa pasivnost.
- Kultura povjerenja – aktivizam nije kazna, nego čast.
- Kultura odgovornosti – ako ne radiš, netko drugi mora raditi umjesto tebe.
Udruga nije birokratski aparat. Udruga je živi organizam. A organizam živi samo ako svaki dio radi svoj dio.
7. Zaključak: Aktivizam kao obaveza prema suborcima
Mi nismo udruge osnovali da bismo imali funkcije. Osnovali smo ih da bismo imali djelovanje.
Pasivnost je izdaja povjerenja članova. Aktivizam je način da se vrijednosti Domovinskog rata žive, a ne samo spominju.
Ako želimo da naše udruge budu snažne, relevantne i poštovane — onda moramo početi od sebe.
Jer aktivizam ne počinje u zapisniku. Aktivizam počinje u nama.
Željko Tomašić