Ponekad se čini da je rad udruga jednostavan: okupiti ljude, održati tradiciju, obilježiti važne datume, podsjetiti se na suborce i na ono što nas je oblikovalo. Ali čim se dotaknemo pitanja financiranja, sve postaje zamršenije. U istom danu jedna udruga organizira studijsko putovanje s bogatim edukativnim sadržajem, a druga polaže vijenac na spomen-obilježje. Obje aktivnosti su važne, obje su dio našeg identiteta, ali nisu iste. I tu počinje priča o razlikama koje bi trebale biti jasne, a često nisu — ni udrugama, ni donatorima.
Projekt je, u svojoj biti, obećanje. Obećanje da će se nešto dogoditi, da će se nešto naučiti, da će se netko uključiti, da će se stvoriti vrijednost koja traje i nakon što se projekt završi. Projekt ima početak, kraj, cilj i učinak. On je plan, putovanje, proces. Kada udruga organizira studijsko putovanje, ona zapravo gradi most između prošlosti i sadašnjosti. Ljudi putuju, slušaju, uče, razgovaraju, povezuju se. To je aktivnost koja mijenja sudionike, koja ostavlja trag, koja se može ponoviti, razvijati, širiti. To je projekt.
S druge strane, protokolarne aktivnosti nisu putovanje, nego zastajanje. To je trenutak u kojem se ne uči, nego se prisjeća. Polaganje vijenca, paljenje svijeće, odlazak delegacije na obljetnicu — to su geste koje ne trebaju program, ni rezultate, ni evaluaciju. One trebaju srce. To su trenuci u kojima se ne stvaraju novi učinci, nego se čuva dostojanstvo onoga što je već učinjeno. To je moralna obaveza, ne projektna aktivnost.
I tu dolazimo do pitanja koje se rijetko postavlja naglas, ali se tiho provlači kroz sve proračune, izvještaje i natječaje: jesu li vijenci i svijeće opravdani trošak projekta? Ako projekt mora stvarati učinak, ako mora imati korisnike, rezultate i mjerljive promjene — gdje se u tu logiku uklapa vijenac? Gdje se uklapa svijeća? Gdje se uklapa delegacija od pet ili deset ljudi koja odlazi na komemoraciju?
Istina je jednostavna, ali osjetljiva: vijenac i svijeća nisu projekt. Oni su obaveza. Oni su dio identiteta udruge, dio kulture sjećanja, dio našeg odnosa prema suborcima. To je nešto što bi udruga trebala moći pokriti sama — iz članarine, donacija, dobrovoljnih priloga. Ako udruga ne može kupiti vijenac bez projekta, onda problem nije u donatoru, nego u organizaciji.
No problem je što se ta razlika često ne vidi. Udruge ponekad prijavljuju protokolarne aktivnosti kao projekte, jer je to jedini način da ih financiraju. Donatori ponekad odobravaju takve aktivnosti, jer žele biti dio tradicije, jer žele pokazati poštovanje, jer ne žele odbiti branitelje. I tako se polako briše granica između onoga što je projekt i onoga što je protokol. A kad se granica izbriše, nestaje i logika financiranja. Projekti postaju protokolarni, protokoli postaju projektni, a učinci se sve teže prepoznaju.
U takvom okruženju udruge teško napreduju. Teško razvijaju programe, teško uključuju članove, teško stvaraju nove vrijednosti. Jer dio energije odlazi na održavanje tradicije, a dio na pokušaj da se tradicija predstavi kao projekt. Donatori, s druge strane, teško prate učinke, teško razlikuju što financiraju, teško procjenjuju rezultate. I tako se svi zajedno vrtimo u krugu u kojem se puno radi, ali malo toga ostaje iza nas.
Možda je vrijeme da se to kaže jednostavno: projekt je ono što stvara budućnost, protokol je ono što čuva prošlost. Oboje je važno, ali nije isto. I oboje treba imati svoje mjesto — projekt u proračunu, protokol u srcu. Jer vijenac nije trošak, nego čast. A čast se ne financira projektima.
Možda je vrijeme da i udruge i donatori sjednu za isti stol i dogovore se oko jedne jednostavne stvari: da se tradicija ne mora pravdati projektima, a projekti ne smiju biti svedeni na tradiciju. Tek tada će se otvoriti prostor za prave programe, za prave učinke, za aktivnosti koje uključuju članove, za projekte koji mijenjaju zajednicu. Tek tada će se vidjeti razlika između onoga što radimo jer moramo i onoga što radimo jer želimo stvoriti nešto novo.
A dok se to ne dogodi, dobro je barem početi razgovor. Jer svaka promjena počinje pitanjem. A ovo je pitanje koje vrijedi postaviti: jesmo li spremni razlikovati projekt od protokola? I jesmo li spremni priznati da je razlika važna?
Željko Tomašić