U Hrvatskoj danas postoji iznimno širok raspon praksi kada je riječ o odnosu županija prema braniteljima i članovima njihovih obitelji. Dok pojedine županije imaju razvijene upravne odjele, savjetnike, povjerenike i savjete branitelja, druge se i dalje oslanjaju na minimalne zakonske obveze – ili čak ispod toga.
Ovaj pregled nije usmjeren na prozivanje, nego na razumijevanje različitih modela i na pitanje koje bi svaka lokalna i regionalna vlast trebala postaviti sama sebi: Jesu li branitelji samo protokolarni ukras ili ravnopravni dio društvene politike?
1. Županije s razvijenom javnom politikom za branitelje
U više hrvatskih županija branitelji imaju jasno mjesto u sustavu:
- Upravni odjeli za branitelje kao samostalna tijela
- Savjeti branitelja kao institucionalni mehanizam konzultacija
- Povjerenici za branitelje u županijama i gradovima
- Jasno definirani programi i proračunske stavke
- Transparentno objavljivanje podataka, sukladno Zakonu i Deklaraciji o Domovinskom ratu
- Sustavna suradnja s udrugama, bez favoriziranja pojedinih
Takve županije razumiju da branitelji nisu samo “korisnici pomoći”, nego dio identiteta i povijesne odgovornosti. U njima se branitelji ne pojavljuju samo na Dan državnosti ili Dan županije – nego su uključeni u planiranje, savjetovanje i donošenje odluka.
2. Županije koje formalno ispunjavaju minimum, ali bez stvarne politike
Druga skupina županija ima:
- odsjeke unutar većih upravnih odjela (najčešće civilno društvo, socijala ili ljudska prava)
- jednog službenika koji “pokrije sve”
- protokolarni odnos – vijenci, svijeće, pozivi na obilježavanja
- programske natječaje koji se provode bez jasnih kriterija i bez strateškog cilja
- suradnju s udrugama samo kada to odgovara protokolu
Ovdje se branitelji pojavljuju kao “demokratski dekor” – potrebni za fotografiju, ali ne i za sudjelovanje u kreiranju politika.
3. Županije koje su brigu o braniteljima prebacile na jednu udrugu
Ovo je najproblematičniji model, ali nažalost nije rijedak.
U takvim sredinama:
- Županija nema UO, nema savjetnika, nema savjet branitelja
- Svi poslovi vezani uz branitelje prepuštaju se jednoj udruzi
- Ta udruga postaje de facto “Upravni odjel”, iako to nije ni po zakonu ni po logici sustava
- Protokol, pozivi, organizacija događaja, pa čak i rješavanje pojedinačnih zahtjeva – sve ide preko te udruge
- Financiranje se često provodi bez jasnih kriterija, a natječaji služe kao formalni okvir za unaprijed dogovorene iznose
- Ostale udruge se tretiraju kao “gosti”, a ne kao ravnopravni partneri
Ovaj model stvara netransparentnost, klijentelizam i isključivanje, a braniteljski sektor pretvara u produženu ruku lokalne politike.
4. Zakonske obveze koje mnoge JLS i županije ne ispunjavaju
Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima i drugim propisima, JLS i županije moraju:
- objavljivati sve informacije o programima i natječajima
- osigurati ravnopravan pristup svim udrugama
- voditi evidencije i izvještavati o korištenju sredstava
- imati jasno definirane kontakt točke za branitelje
- omogućiti sudjelovanje branitelja u savjetodavnim tijelima
Analiza dostupnih podataka pokazuje da velik broj JLS i županija ne objavljuje ni minimum – što je već obrađeno u članku “Što JLS po Zakonu moraju objavljivati”.
5. Zašto su razlike tako velike?
Razlozi se mogu svesti na tri skupine:
a) Politička volja
Tamo gdje postoji jasna odluka da se branitelji tretiraju kao važan društveni resurs – sustav funkcionira.
b) Institucionalna tradicija
Neke županije su još 2000-ih razvile modele koji i danas dobro rade. Druge su sve prebacile na udruge “jer tako se oduvijek radilo”.
c) Lokalni interesi i klijentelizam
Kada jedna udruga postane “produžena ruka” politike, sustav se zatvara i prestaje biti javni.
6. Gdje je Međimurska županija u toj slici?
Bez imenovanja i bez polemike – dovoljno je reći:
- nema Upravni odjel za branitelje
- nema savjetnika za branitelje
- nema Savjet branitelja
- postoji samo odsjek unutar UO, koji ne može ispuniti ni minimalne zakonske obveze
- većina poslova vezanih uz branitelje prepuštena je jednoj udruzi, koja je godinama imala i financiranje tajnika izvan uobičajenih procedura
- ostale udruge se tretiraju kao “pozvani gosti”, a ne kao partneri
Drugim riječima: Međimurska županija formalno ispunjava minimum, ali nema javnu politiku za branitelje.
7. Zašto je važno govoriti o ovome?
Zato što branitelji nisu:
- protokolarni ukras
- statisti na fotografijama
- dekor za političke govore
Branitelji su dio identiteta županije i države, a odnos prema njima pokazuje:
- razinu demokratske kulture
- odnos prema Domovinskom ratu
- odnos prema transparentnosti i jednakosti
- odnos prema civilnom društvu
Razlike među županijama pokazuju da se može – kada postoji volja.
Zaključak
Hrvatska nema jedinstven model brige o braniteljima. Ima primjere dobre prakse, ima primjere minimalnog formalizma, i ima primjere gdje je sustav prepušten jednoj udruzi.
Ovaj pregled nije kritika, nego poziv na razmišljanje:
Ako neke županije mogu imati razvijenu politiku za branitelje – zašto ne bi mogle sve?
BRANITELJI ZAJEDNO