U hrvatskom civilnom društvu, a posebno u braniteljskim udrugama, često se ponavlja isti obrazac: predsjednik radi sve, a udruga ovisi o jednoj osobi. Kada ta osoba ode, udruga se ugasi ili padne na minimalnu razinu aktivnosti. Zašto se to događa? Zašto predsjednici ne stvaraju timove, ne delegiraju i ne pripremaju nasljednike?
Odgovor nije jednostavan, ali je vrlo jasan kada se pogleda praksa na terenu.
1. Predsjednici često preuzimaju sve jer “tako je lakše”
Mnogi predsjednici godinama rade sami jer su navikli da će posao biti brže i bolje obavljen ako ga naprave osobno. To je razumljivo — ali dugoročno štetno.
Takav pristup stvara:
- preopterećenje
- izgaranje
- pasivnost članova
- ovisnost udruge o jednoj osobi
Udruga bez tima nije organizacija, nego “one-man show”.
2. Strah od gubitka kontrole
Delegiranje znači povjerenje. A povjerenje znači da netko drugi može postati vidljiv, sposoban, možda čak i bolji.
Neki predsjednici to doživljavaju kao prijetnju, iako bi to zapravo trebao biti kompliment — jer uspješna udruga stvara nove lidere.
3. Nedostatak digitalne pismenosti
Velik broj udruga ima problem koji se rijetko javno spominje: digitalna nepismenost ograničava razvoj.
Ako predsjednik ne koristi e-mail, ne zna raditi u Wordu, ne prati mrežne stranice i ne razumije osnovne alate, teško može voditi modernu udrugu.
Umjesto da uključe mlađe i digitalno pismene članove, mnogi radije ostaju u “analognom” načinu rada — i time koče razvoj.
4. Pogrešno shvaćanje funkcije predsjednika
Predsjednik nije:
- jedini radnik
- jedini organizator
- jedini predstavnik
- jedini koji zna
- jedini koji može
Predsjednik je koordinator, a ne “glavni i odgovorni za sve”.
Udruga u kojoj predsjednik radi sve — nije udruga, nego privatni projekt.
5. Nedostatak kulture timskog rada
U mnogim sredinama još uvijek postoji mentalitet:
- “Ako nisam ja, neće nitko.”
- “Nemamo ljudi.”
- “Nema interesa.”
- “Svi su zauzeti.”
To su najčešće izgovori, ne činjenice.
Kada se ljudima da mali, konkretan zadatak — većina ga odradi. Ali ako se od njih očekuje da “preuzmu sve”, naravno da će se povući.
6. Ne postoji plan nasljeđivanja
U Hrvatskoj se svake godine ugasi desetci udruga jer je predsjednik otišao, razbolio se ili se umorio.
To je znak da udruga nikada nije imala:
- tim
- zamjenike
- podjelu poslova
- pripremljene nasljednike
Udruga koja ovisi o jednoj osobi — nema budućnost.
7. Uspjeh udruge često stvori pogrešnu sliku
Kada udruga postane vidljiva, dobije sredstva, provodi aktivnosti i ima rezultate, pojedinci ponekad pomisle da je to “njihova zasluga”, a ne rezultat zajedničkog rada.
To može dovesti do:
- rivalstva
- borbe za utjecaj
- pokušaja kontrole Zajednice
- zanemarivanja vlastitih obveza
A istina je jednostavna: bez zajedništva nema ni uspjeha.
Što je rješenje?
1. Mali zadaci, ne veliki zahtjevi
Ljudi se aktiviraju kada dobiju konkretan, jasan i ostvariv zadatak.
2. Vidljivost rada
Kada se na mrežnoj stranici objavi tko radi i što radi — motivacija raste.
3. Redovita komunikacija
Ne preko predsjednika kao posrednika, nego izravno između udruga.
4. Uključivanje mlađih i digitalno pismenih
To nije prijetnja — to je jedini način da udruga preživi.
5. Plan nasljeđivanja
Svaka udruga treba imati barem dvije osobe koje mogu preuzeti vodstvo.
Zaključak
Predsjednici ne stvaraju timove najčešće zato što su godinama navikli raditi sami, jer se boje delegirati ili jer ne vide da je tim jedini put prema održivosti. Ali civilno društvo — posebno braniteljsko — može opstati samo ako se gradi na zajedništvu, podjeli odgovornosti i stvaranju novih generacija aktivista.
Udruga koja ima tim — ima budućnost. Udruga koja ovisi o jednoj osobi — ima rok trajanja.
Željko Tomašić