Manipulacija u medijima u Hrvatskoj nije teorija — ona je svakodnevica. Neki obrasci toliko su česti da ih građani više ni ne primjećuju, jer su postali “normalni”. U nastavku donosimo najtipičnije primjere iz hrvatskog medijskog prostora, osobito na lokalnoj razini.
1. “Pozitivne vijesti o načelniku/gradonačelniku” — svaki dan, bez iznimke
Lokalni portali koji ovise o proračunu objavljuju:
- otvaranje klupa
- sadnju cvijeća
- obilazak gradilišta
- potpisivanje ugovora
- “uspješne projekte” bez ikakvih brojki
Sve to uz fotografije nasmiješenih dužnosnika i naslove koji zvuče kao PR brošura.
Što se ne objavljuje? Kašnjenja, problemi, troškovi, kritike, alternative, pitanja građana.
To je selektivno izvještavanje u najčišćem obliku.
2. “Nećemo objaviti vaše priopćenje — izgubili bismo financiranje”
Ovo je najopasniji oblik manipulacije: samocenzura.
U praksi izgleda ovako:
- udruga pošalje dokumentirano priopćenje o nepravilnostima
- portal ga odbije objaviti
- urednik se ispriča i kaže: “Znate kako je… mi ovisimo o njima.”
To je izravno kršenje uredničke neovisnosti, ali u Hrvatskoj je to postalo uobičajeno.
3. “Svi mediji prenose istu vijest — riječ po riječ”
To je znak da je riječ o PR sadržaju, a ne o novinarstvu.
Najčešće se radi o:
- priopćenjima JLS-a
- izjavama političara
- PR tekstovima javnih ustanova
- objavama komunalnih poduzeća
Ako se tekst pojavljuje identičan na 5 portala — to nije informacija, nego propaganda.
4. “Skandali se objavljuju samo kad padne politička zaštita”
Tipičan hrvatski obrazac:
- dok je političar “pod zaštitom”, mediji ga hvale
- kad izgubi moć, odjednom se pojavljuju “otkrića” o aferama koje su bile poznate godinama
To pokazuje da mediji nisu pratili javni interes, nego političku dinamiku.
5. “Ankete” koje nisu ankete
Često se objavljuju:
- “istraživanja” bez metodologije
- ankete s 200 ispitanika
- grafovi bez izvora
- “analize” koje su zapravo mišljenja urednika
Cilj je oblikovati percepciju, a ne prikazati stvarnost.
6. “Stručnjaci” koji se pojavljuju samo kad treba potvrditi narativ
U hrvatskim medijima često se pojavljuju:
- “analitičari” bez objavljenih radova
- “stručnjaci” koji su zapravo politički aktivisti
- “komentatori” koji su stalno na istim televizijama
Njihova uloga nije analiza, nego legitimizacija unaprijed pripremljene poruke.
7. “Afera traje 24 sata — i nestane”
Kad se dogodi nešto neugodno za lokalnu vlast:
- objavi se jedan članak
- bez detalja
- bez nastavka
- bez pitanja
- bez istraživanja
Nakon toga — tišina.
To je znak da je objava bila “pro forma”, samo da se ne može reći da medij nije izvijestio.
8. “Napad na kritičare — umjesto odgovora na pitanja”
Kad građanin, udruga ili novinar postavi neugodno pitanje, često se događa:
- prebacivanje teme
- diskreditacija osobe
- etiketiranje (“politički motiviran”, “nezadovoljan”, “hejter”)
- stvaranje dojma da je kritika napad na zajednicu
To je klasična propagandna tehnika: napad na glasnika, ne na poruku.
9. “Stvaranje lažnog dojma uspjeha”
Primjeri:
- projekt od 100.000 € prikazuje se kao “povijesni iskorak”
- projekt koji kasni godinu dana prikazuje se kao “u završnoj fazi”
- projekt koji je financiran iz EU fondova prikazuje se kao “uspjeh lokalne vlasti”
Sve to bez brojki, rokova i stvarnih rezultata.
10. “Potpuna tišina o temama koje su stvarno važne”
Najopasnija manipulacija je — prešućivanje.
Primjeri:
- proračunske nepravilnosti
- sukobi interesa
- zapošljavanja po stranačkoj liniji
- problemi u javnim ustanovama
- nezakonitosti u radu JLS-a
- diskriminacija udruga
- manipulacije braniteljskom populacijom
Ako se o tome ne piše — građani ne znaju. Ako građani ne znaju — vlast ostaje bez nadzora.
Zaključak
Manipulacija u hrvatskim medijima nije iznimka, nego obrazac. Prepoznati je — prvi je korak prema tome da građani ponovno preuzmu ulogu aktivnih sudionika demokracije, a ne pasivnih primatelja propagande.