Manipulacija u medijima u Hrvatskoj nije teorija — ona je svakodnevica. Neki obrasci toliko su česti da ih građani više ni ne primjećuju, jer su postali “normalni”. U nastavku donosimo najtipičnije primjere iz hrvatskog medijskog prostora, osobito na lokalnoj razini.

1. “Pozitivne vijesti o načelniku/gradonačelniku” — svaki dan, bez iznimke

Lokalni portali koji ovise o proračunu objavljuju:

• otvaranje klupa
• sadnju cvijeća
• obilazak gradilišta
• potpisivanje ugovora
• “uspješne projekte” bez ikakvih brojki

Sve to uz fotografije nasmiješenih dužnosnika i naslove koji zvuče kao PR brošura.

Što se ne objavljuje? Kašnjenja, problemi, troškovi, kritike, alternative, pitanja građana.

To je selektivno izvještavanje u najčišćem obliku.

2. “Nećemo objaviti vaše priopćenje — izgubili bismo financiranje”

Ovo je najopasniji oblik manipulacije: samocenzura.

U praksi izgleda ovako:

• udruga pošalje dokumentirano priopćenje o nepravilnostima
• portal ga odbije objaviti
• urednik se ispriča i kaže: “Znate kako je… mi ovisimo o njima.”

To je izravno kršenje uredničke neovisnosti, ali u Hrvatskoj je to postalo uobičajeno.

3. “Svi mediji prenose istu vijest — riječ po riječ”

To je znak da je riječ o PR sadržaju, a ne o novinarstvu.

Najčešće se radi o:

• priopćenjima JLS-a
• izjavama političara
• PR tekstovima javnih ustanova
• objavama komunalnih poduzeća

Ako se tekst pojavljuje identičan na 5 portala — to nije informacija, nego propaganda.

4. “Skandali se objavljuju samo kad padne politička zaštita”

Tipičan hrvatski obrazac:

• dok je političar “pod zaštitom”, mediji ga hvale
• kad izgubi moć, odjednom se pojavljuju “otkrića” o aferama koje su bile poznate godinama

To pokazuje da mediji nisu pratili javni interes, nego političku dinamiku.

5. “Ankete” koje nisu ankete

Često se objavljuju:

• “istraživanja” bez metodologije
• ankete s 200 ispitanika
• grafovi bez izvora
• “analize” koje su zapravo mišljenja urednika

Cilj je oblikovati percepciju, a ne prikazati stvarnost.

6. “Stručnjaci” koji se pojavljuju samo kad treba potvrditi narativ

U hrvatskim medijima često se pojavljuju:

• “analitičari” bez objavljenih radova
• “stručnjaci” koji su zapravo politički aktivisti
• “komentatori” koji su stalno na istim televizijama

Njihova uloga nije analiza, nego legitimizacija unaprijed pripremljene poruke.

7. “Afera traje 24 sata — i nestane”

Kad se dogodi nešto neugodno za lokalnu vlast:

• objavi se jedan članak
• bez detalja
• bez nastavka
• bez pitanja
• bez istraživanja

Nakon toga — tišina.

To je znak da je objava bila “pro forma”, samo da se ne može reći da medij nije izvijestio.

8. “Napad na kritičare — umjesto odgovora na pitanja”

Kad građanin, udruga ili novinar postavi neugodno pitanje, često se događa:

• prebacivanje teme
• diskreditacija osobe
• etiketiranje (“politički motiviran”, “nezadovoljan”, “hejter”)
• stvaranje dojma da je kritika napad na zajednicu

To je klasična propagandna tehnika: napad na glasnika, ne na poruku.

9. “Stvaranje lažnog dojma uspjeha”

Primjeri:

• projekt od 100.000 € prikazuje se kao “povijesni iskorak”
• projekt koji kasni godinu dana prikazuje se kao “u završnoj fazi”
• projekt koji je financiran iz EU fondova prikazuje se kao “uspjeh lokalne vlasti”

Sve to bez brojki, rokova i stvarnih rezultata.

10. “Potpuna tišina o temama koje su stvarno važne”

Najopasnija manipulacija je — prešućivanje.

Primjeri:

• proračunske nepravilnosti
• sukobi interesa
• zapošljavanja po stranačkoj liniji
• problemi u javnim ustanovama
• nezakonitosti u radu JLS-a
• diskriminacija udruga
• manipulacije braniteljskom populacijom

Ako se o tome ne piše — građani ne znaju. Ako građani ne znaju — vlast ostaje bez nadzora.

Zaključak

Manipulacija u hrvatskim medijima nije iznimka, nego obrazac. Prepoznati je — prvi je korak prema tome da građani ponovno preuzmu ulogu aktivnih sudionika demokracije, a ne pasivnih primatelja propagande.