U posljednje vrijeme svjedočimo zanimljivoj pojavi. Gotovo da više nema društvene skupine koja nije predmet kritike. Kritiziraju se političari, državne institucije, udruge, poduzetnici, Crkva, sindikati, sportski djelatnici, branitelji i gotovo svi koji na bilo koji način sudjeluju u javnom životu.
To je normalno i poželjno u demokratskom društvu. Javna rasprava postoji upravo zato da bi se različiti stavovi mogli propitivati, uspoređivati i vrednovati.
No, kada se kritika usmjeri prema medijima ili pojedinim novinarima, vrlo često se pojavljuje tvrdnja kako je riječ o napadu na slobodu medija.
Tu dolazimo do pitanja koje vrijedi postaviti bez strasti i bez ideoloških rovova:
Predstavlja li svaka kritika medija uistinu napad na slobodu medija?
Odgovor je jednostavan.
Ne predstavlja.
Naprotiv, mogućnost da građani javno analiziraju i propituju rad medija predstavlja jedan od temelja demokratskog društva.
Mediji imaju posebnu odgovornost
Uloga medija nije ista kao uloga običnog građanina.
Novinari i medijske kuće imaju mogućnost oblikovati javno mišljenje, određivati teme o kojima će se govoriti, usmjeravati pozornost javnosti te utjecati na političke i društvene procese.
Takav utjecaj sa sobom nosi i veliku odgovornost.
Ako novinari imaju pravo postavljati pitanja političarima, tražiti odgovore od državnih institucija i propitivati rad udruga i pojedinaca, tada je sasvim prirodno da i građani imaju pravo postavljati pitanja novinarima.
To nije prijetnja slobodi medija.
To je logična posljedica slobodnog društva.
Kritika nije cenzura
Jedna od najčešćih pogrešaka u javnom prostoru jest poistovjećivanje kritike s cenzurom.
To nisu iste stvari.
Cenzura podrazumijeva zabranu objavljivanja, pritiske, prijetnje, zastrašivanje ili onemogućavanje rada medija.
Kritika podrazumijeva iznošenje argumenata, ukazivanje na propuste, upozoravanje na netočnosti ili propitivanje profesionalnih standarda.
Između te dvije stvari postoji golema razlika.
Građanin koji javno postavi pitanje o točnosti nekog članka ne ugrožava slobodu medija.
Građanin koji upozori na selektivno izvještavanje ne ugrožava slobodu medija.
Građanin koji smatra da je neki novinar iznio zaključak koji ne proizlazi iz činjenica također ne ugrožava slobodu medija.
Naprotiv, koristi svoje pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.
Činjenice i interpretacije nisu isto
Možda najveći problem suvremenog medijskog prostora nije laž, nego miješanje činjenica i interpretacija.
Činjenice opisuju ono što se dogodilo.
Interpretacije objašnjavaju što to navodno znači.
Primjerice, činjenica može biti da se na nekom skupu okupio određeni broj ljudi.
Zaključak da taj skup predstavlja dokaz šire društvene pojave već je interpretacija.
To ne znači da je interpretacija nužno pogrešna.
Ali znači da nije isto što i činjenica.
Kada građani izgube sposobnost razlikovanja te dvije razine, javna rasprava postaje sve više vođena emocijama, a sve manje činjenicama.
Zato bi jedno od najvažnijih pitanja koje svaki čitatelj treba postaviti bilo:
Što je u ovom tekstu činjenica, a što zaključak autora?
Nitko ne bi smio biti iznad propitivanja
Demokracija počiva na pretpostavci da nitko nije izuzet od javnog propitivanja.
Ne političari.
Ne državne institucije.
Ne udruge.
Ne javne osobe.
Pa tako ni mediji.
Tražiti odgovornost od drugih, a pritom odbijati svaku odgovornost za vlastiti rad, nije obilježje demokratske kulture nego znak zatvorenosti prema dijalogu.
Zrelo društvo ne treba nekritične građane.
Treba građane koji razmišljaju, uspoređuju izvore, provjeravaju informacije i postavljaju pitanja.
Sloboda medija i sloboda kritike idu zajedno
Sloboda medija jedna je od najvažnijih vrijednosti modernih demokracija i mora biti zaštićena.
Ali jednako tako mora biti zaštićeno i pravo građana da medije analiziraju, ocjenjuju i kritiziraju.
Ta dva prava nisu suprotstavljena.
Ona se međusobno nadopunjuju.
Zapravo, društvo u kojem mediji mogu slobodno kritizirati sve druge, ali nitko ne smije kritizirati medije, ne bi bilo slobodno društvo.
Bilo bi društvo privilegiranih.
A demokracija ne počiva na privilegijama, nego na odgovornosti.
Zato vrijedi podsjetiti na jednostavno načelo:
Sloboda medija ne znači slobodu od kritike. Naprotiv, upravo otvorenost prema argumentiranoj kritici jedan je od najboljih pokazatelja profesionalnog i odgovornog novinarstva.
U vremenu sve većih podjela, možda nam je manje potrebno navijanje za “naše” i “njihove” medije, a više građana koji će svim medijima postavljati isto pitanje: jesu li iznijeli činjenice ili samo interpretacije?
Željko Tomašić