Nedavno sam čitao izvještaj s obilježavanja Dana hrvatskih mučenika na Udbini. U tekstu je stajalo kako je taj dan „svečano proslavljen“. Rečenica me zaustavila i natjerala na razmišljanje.
Ne zato što je gramatički pogrešna. Nije.
Nego zato što sam se zapitao jesmo li počeli olako koristiti riječi, bez razmišljanja o njihovu stvarnom značenju.
Danas se gotovo svaki javni događaj opisuje kao svečan. Svečano se otvaraju ceste, mostovi, izložbe i školske dvorane. Svečano se obilježavaju obljetnice, polažu vijenci i pale svijeće. U službenim priopćenjima sve je postalo svečano.
No je li doista sve svečano?
Kada obilježavamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kada slavimo oslobođenje domovine ili odajemo priznanja ljudima za njihov rad i postignuća, riječ „svečano“ sasvim prirodno pronalazi svoje mjesto.
Ali kada se prisjećamo poginulih, nestalih, mučenih i ubijenih, tada osjećaj postaje drugačiji.
Pred spomenikom poginulim braniteljima ne stojimo zbog slavlja. Stojimo zbog zahvalnosti, poštovanja i sjećanja. Svijeću ne palimo kako bismo slavili, nego kako bismo odali počast. Vijenac ne polažemo radi veselja, nego radi pijeteta.
Zato se ponekad pitam bi li u takvim prigodama prikladnije bilo govoriti o dostojanstvenom obilježavanju, odavanju počasti, sjećanju, molitvi ili pijetetu.
Možda problem nije u samoj riječi „svečano“. Možda je problem u tome što smo je počeli koristiti za sve i svašta, pa je s vremenom izgubila svoju posebnost.
Jezik nije samo sredstvo komunikacije. On odražava naš odnos prema događajima, ljudima i vrijednostima. Upravo zato riječi koje koristimo nisu nevažne.
Možda bismo, prije nego posegnemo za uobičajenim frazama iz službenih priopćenja, trebali zastati i zapitati se: opisuje li ova riječ ono što stvarno osjećamo?
Jer postoji razlika između svečanosti i pijeteta.
A ta razlika zaslužuje da je ne zaboravimo.
Željko Tomašić