U hrvatskom medijskom prostoru postoji paradoks koji udruge osjećaju svakodnevno: rade, organiziraju, okupljaju ljude, provode projekte, stvaraju vrijednost za zajednicu — ali mediji to gotovo nikada ne prate. Umjesto da budu prisutni na terenu, novinari najčešće čekaju da im udruge same pošalju izvješće, fotografije i gotov tekst. Tek tada se nešto objavi, i to često u skraćenom, površnom obliku.
Zašto je to tako? I što to govori o odnosu medija prema civilnom društvu?
1. Novinari rijetko dolaze — a kad dođu, ostanu pet minuta
U praksi se događa isto: – novinar dođe na početak događaja, – uzme dvije izjave, – ode dalje “jer nema vremena”, – a zatim napiše izvješće o događaju koji je trajao cijeli dan.
Takvo izvještavanje nije samo površno — ono je nepošteno prema organizatorima, ali i prema građanima koji bi trebali dobiti cjelovitu informaciju o tome što se događa u njihovoj zajednici.
Udruga može organizirati edukaciju, radionicu, sportski susret, komemoraciju, humanitarnu akciju — ali ako novinar ode nakon pet minuta, javnost nikada neće saznati što se stvarno dogodilo.
2. Pressice udruga? Mediji se u pravilu ne odazivaju
Udruga sazove konferenciju za medije. Sve je pripremljeno: tema, materijali, poruke, prostor.
A onda — tišina.
Novinari ne dolaze. Ponekad se javi jedan portal, ponekad nitko.
Zašto?
Najčešće objašnjenje je jednostavno: ako dođu, moraju izvještavati o temi koja možda neće biti po volji lokalne vlasti (JLS) koja ih financira.
Drugim riječima: – lakše je ne doći, – lakše je ne vidjeti, – lakše je ne izvještavati.
To je oblik autocenzure koji se u Hrvatskoj rijetko priznaje, ali svi ga prepoznaju.
3. Mediji prate politiku, sport i skandale — ali ne prate zajednicu
Udruga je dio zajednice. Udruga je često jedini organizirani oblik građanskog djelovanja u manjoj sredini. Udruga okuplja ljude, rješava probleme, čuva tradiciju, pomaže ranjivima, radi ono što institucije ne stignu ili ne žele.
Ali u medijskoj logici to nije “klikabilno”.
Umjesto toga, prioritet su: – politika, – kriminal, – prometne nesreće, – skandali, – sukobi.
Civilni sektor jednostavno ne ulazi u taj okvir — osim ako se ne dogodi nešto negativno.
4. Branitelji? 12% stanovništva — ali 0% medijskog interesa
Posebno je vidljivo ignoriranje braniteljske populacije.
Iako branitelji i članovi njihovih obitelji čine oko 12% građana Hrvatske, nijedan medij — osim našeg portala — sustavno ne prati njihove teme, probleme, aktivnosti, inicijative ili uspjehe.
To nije slučajno. To je rezultat dugogodišnje medijske politike u kojoj se branitelje: – ili marginalizira, – ili prikazuje kroz stereotipe, – ili se o njima piše samo kad se dogodi incident.
Sustavno, profesionalno, kontinuirano praćenje? Ne postoji.
5. Zašto mediji čekaju da udruge same napišu izvješće?
Razloga je nekoliko:
- Nedostatak kadra – lokalne redakcije rade s minimalnim brojem novinara.
- Ovisnost o JLS – mediji ne žele riskirati sukob s onima koji ih financiraju.
- Pogrešna urednička logika – udruge se smatraju “nevažnima” za čitanost.
- Komfor – lakše je objaviti gotov tekst nego otići na teren.
- Autocenzura – izbjegavanje tema koje bi mogle otvoriti pitanja o financiranju, transparentnosti ili odnosu vlasti prema civilnom društvu.
Rezultat je isti: udruge moraju raditi i svoj posao i posao medija.
6. Što to znači za demokraciju?
Kad mediji ne prate udruge, događa se nekoliko opasnih posljedica:
- Građani ne znaju što udruge rade
- Civilno društvo postaje nevidljivo
- Lokalna vlast ostaje jedini izvor informacija
- Nestaje pluralizam
- Slabi demokratska kontrola
Udruga bez medijske vidljivosti postaje “tiha”, iako radi najvažnije poslove u zajednici.
7. Što udruge mogu učiniti?
Ovo nije priča bez rješenja. Udruge mogu:
- graditi vlastite medijske kanale (web, društvene mreže, newsletter)
- stvarati kvalitetan sadržaj koji mediji mogu preuzeti
- razvijati partnerske odnose s novinarima koji žele raditi profesionalno
- koristiti transparentnost i argumente kao svoj glavni alat
- povezivati se u mreže udruga radi jačeg javnog utjecaja
I ono najvažnije: ne odustati od javne vidljivosti, jer bez nje civilni sektor gubi svoju svrhu.
Zaključak: Ako mediji ne prate udruge — udruge moraju postati mediji
Sve dok lokalni mediji ostaju ovisni o političkim strukturama, udruge ne mogu očekivati objektivno i redovito praćenje svog rada.
Zato je nužno da udruge: – same stvaraju sadržaj, – same grade publiku, – same otvaraju teme, – same čuvaju istinu o svom radu.
Portal BRANITELJI ZAJEDNO upravo zato postoji: da popuni prazninu koju su drugi mediji ostavili.
Željko Tomašić
Mislim da postoji jednostavno rješenje. Udruge moraju u tijela upravljanja imenovati i “Povjerenika za medije” i po mogućnosti zaposliti medijskog stručnjaka, jer to malo koji medij, posebno lokalnog i regionalnog karaktera danas ima.