Svake godine obilježavamo brojne važne datume. Dan hrvatskih branitelja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, dane pojedinih postrojbi, obljetnice vojno-redarstvenih operacija i brojne lokalne spomendane.
Gotovo svi ti događaji imaju isti scenarij.
Okupe se predstavnici braniteljskih udruga, lokalne i regionalne vlasti, položi se vijenac, zapale se svijeće, održi minuta šutnje, snimi nekoliko fotografija i sudionici se raziđu.
Nemam ništa protiv polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Naprotiv. To su lijepi i dostojanstveni simboli poštovanja prema onima koji su dali život za Domovinu.
Ali ponekad se pitam nije li simbol polako postao važniji od onoga što simbolizira.
Jer kultura sjećanja ne prenosi se svijećom.
Kultura sjećanja prenosi se pričom.
Ako nas danas netko upita zašto smo zapalili svijeću, većina će znati odgovoriti. Međutim, ako upita učenika tko su bili ljudi kojima je svijeća posvećena, što se dogodilo toga dana ili zašto je taj događaj važan za hrvatsku povijest, odgovor često izostane.
I tu dolazimo do problema.
Svijeća može simbolizirati sjećanje, ali ne može prenijeti znanje.
Vijenac može izraziti poštovanje, ali ne može ispričati priču.
To mogu samo ljudi.
Zato me uvijek posebno raduju događaji na kojima su prisutni mladi. Kada učenici mogu čuti svjedočanstvo branitelja, pogledati dokumentarni film, posjetiti mjesto stradavanja, pregledati ratne fotografije ili razgovarati s ljudima koji su proživjeli ta vremena.
Takva iskustva ostaju zapamćena.
Mnogo godina nakon završetka školovanja malo će se tko sjećati tko je toga dana bio župan, gradonačelnik ili predsjednik neke udruge. Ali će se sjećati da je stajao pred spomenikom, slušao čovjeka koji je branio Hrvatsku ili posjetio mjesto o kojem je prije znao samo iz udžbenika.
To postaje osobni doživljaj.
A upravo se na osobnim doživljajima gradi kultura sjećanja.
Zato se ponekad pitam zašto na mnogim obilježavanjima nema učenika osnovnih i srednjih škola. Zašto se uz polaganje vijenaca ne organizira kratki sat povijesti? Zašto se ne predstavi knjiga, izložba ili dokumentarni film? Zašto se ne ostavi prostor ljudima koji imaju što posvjedočiti?
Ne treba nam više svijeća.
Treba nam više priča.
Ne treba nam više protokola.
Treba nam više sadržaja.
Naši poginuli branitelji nisu dali živote kako bi jednog dana netko svake godine po službenoj dužnosti položio vijenac i fotografirao se za medije. Njihova žrtva zaslužuje da nove generacije razumiju zašto su se borili i što su nam ostavili u naslijeđe.
Ako mladi nakon komemoracije odu kući znajući isto što su znali prije dolaska, tada smo propustili priliku.
Ako odu kući s novim znanjem, novim poštovanjem i željom da saznaju više, tada je obilježavanje ostvarilo svoj smisao.
Zato vjerujem da svijeće trebaju ostati.
Vijenci također.
Ali ne kao središnji sadržaj.
Nego kao simbol onoga što je najvažnije: živog sjećanja koje se prenosi s čovjeka na čovjeka, s generacije na generaciju.
Jer kada se ugasi plamen svijeće, ostaje samo vosak.
Kada se ispriča priča, ostaje uspomena.
A upravo se na uspomenama gradi kultura sjećanja.
Željko Tomašić